Stara slavonska pjesma ,,kad su stari svinje žirovali debele su slanine imali,,vraća nas u prošla vremena kada su seljaci na poseban način hranili svoje blago ,,šparajući,,kukuruz i žito. Najpoznatiji su bili spačvanski svinjari, mada i u drugim djelovima Slavonije i hrvatske gdje su se visoke hrastove i bukove šume obilato koristile kao hranilišta jer su žir i bukvica bila prava poslastica za svinje. Budući da su šume bile ponekad udaljane od naselja i više kilometara nije bilo moguče svakodnevno po snijegu i hladnoći tjerat i,,gice,, kako su ih iz milja nazivali stari Slavonci pa su gradili od pruća obore i koceve gdje zu se krmače prasile i bili su zaštita od hladnih slavonskih zima. Još mi pred očima idilična slika kolone čupavih bijelih i crni svinja poredane po veličini gdje trčkaraju uskom prtinom na putu prema šumi.

Zaostali iza kolone obično su monotono drečeći mršuljasti kržljavci pokušali sustiči snažnije

pripadnike svoga krda, a ta ,,pjesma,, je bila uobičajena ujutro pri polasu u šumu oko 9 sati i kasno poslije podne. Na dugoj oštroj dlaci pohvatale bi se grudice zaleđenog snijega, a iz surli su izlazili oblačići pare koja se na obrazima ledila. Pravi užitak je bio gledati kako marljivo prebiru po ,,šušnju,, debelim naslagama lista uz puckanje tvrdih plodova žira pod njihovim zubima. U šumu se tjeralo sve tako su se poneke sprasne krmaće znale odvojiti napraviti gnijezdo od suhogaa lišća i trave te se oprasiti, a često tek sutradan su ih vlasnici pronašli i u pletenom košaru pokrivenom stari krpama donjeli kući u toplu slamu kako se nebi od studeni smrzli jer i tako je malo preživjelo.

U velikim spačvanskim šumama postoje i danas kao svedoci prohujalog vremena napušteni obori u kojima su obitavale svinje za ružna vremena i gdje su im vlasnici donosili u najtežim vremenima dodatno kukuruz u klipu dok prebrode kritični period zima. Vremena su se promjenila, šumari i novi zakoni istjerali su svinje iz šuma, a njih je sve manje jer je prava rijetkost naići na stogodišnje stablo bukve ili hrasta.

Sigurno bi danas kada smo preplavljeni ponudama mesa na ,,akcijama,, pravi užitak bio probati već zaboravljeni okus prirodnog čvarka, kobasice ili slanine koja je bila posebnog okusa kako zbog žira tako i pasmine svinja. Duboko vjerujem da bi danas više nego ikad itekako u našoj turističkoj ponudi svoje mjesto našao ovaj pravi dragulj iza kojega ostaje samo pjesma duga i otegnuta kao Slavonija što bi rekao u svojoj pjesmi Požežanin Dobriša Cesarić.

Ali nisu uvijek čobani činili ,,štetu,, po šumama i putem do njih već su iz šuma donosili divlje kruške, jabuke i tršnje te ih zasadili na svojim imanjima, kalemili i zahvaljujući njima danas možemo pronaći velika stabla voćaka uz put i uz rubove šuma.

Pravi dragulj među njima je jabuka adamova zvijezda za koju možemo reči da je više ukras nego slasno voće. Još raste po spačvanskim šumama i napuštenim ,,stanovima", ali je vrlo rijetko susrečemo i diljem Slavonije i Hrvatske. Zahvaljujući svojim tvrdim plodovima dugo ostaje na stablu, a na zemlji ispod snijega može ostati do proljeće služeći ljudima i životinjama kao izvor neophodnih vitamina, minerala i vlakana. U svakom zlu ima malo i dobra što u voćarstvu znaći da unatoč zanemarim stari sortama voća sada vidimo koje unatoč zanemarenosti i zapuštenosti opstalo je ono najkvalitetnije i najotpornije.